GIOVANNI BATTISTA PIRANESI
Pogled na ostatke blagovaonice Neronove Zlatne kuće, zvane Tempio della Pace, [oko 1750.], između 1870. – 1925.
Veduta degli avanzi del tablino della casa Aurea di Nerone, detti volgarmente il Tempio della Pace
iz serije Vedute di Roma, 1745. ili 1747. – 1778.
bakropis, kalkografski otisak
419 x 557 / 625 x 899 mm
industrijski proizvedeni papir
signatura ispod prikaza, dolje u desnom kutu: Piranesi Architetto fec.
adresa na margini otiska, dolje lijevo ispod natpisa: Presso l’ autore a Strada Felice vicino allla Trinità de’ Monte
natpis na margini otiska, ispod prikaza (legenda): VEDUTA DEGLI AVANZI DEL TABLINO DELLA CASA AUREA DI NERONE, DETTI VOLGARMENTE IL TEMPIO DELLA PACE / 1. Di qui du transportata da Paolo V. la gran Colonna che si vede innalzata nella Piazza si S. Maria Maggiore. 2. Muri, e piloni che reggevano la parte opposta del Tablino. 3. Nicchie per le statue degli uomini illustri.
u prikazu gore desno: 770
dolje u lijevom kutu otiska okrugli suhi pečat Regia Calcografia di Roma
podrijetlo: KOMZA
inv. br. KG HAZU 336
M. Hind navodi motiv ovog lista kao Konstantinovu baziliku te upućuje na Piranesijevo pogrešno imenovanje spomenika; zapravo točan i potpun naziv bio bi bazilika cara Maksencija i Konstantina, jer su oba cara zaslužna za njezinu izgradnju. Gradnju bazilike započeo je car Maksencije 308., a dovršio ju je car Konstantin 312. godine. Kao posljednje i najveće podignuto zdanje na Svetoj ulici (Sacra Via) Rimskog foruma, u blizini Vespazijanova hrama (Templum Pacis), bila je poznata i pod nazivom Nova bazilika i predstavljala je primjer vrhunca tadašnjeg rimskog graditeljskog umijeća. Pretpostavlja se da je bazilika stradala u potresu 847., a njezinu je urušavanju pridonio i potres 1349. godine.
Iako je Piranesi proveo gotovo deset godina (od stalnog nastanjivanja u Rimu do objavljivanja Antichità Romane) intenzivno istražujući lokalitet i proučavajući antičke spomenike i ruine Rima i okolice, kao i referentne izvore, šireći repertoar tadašnjih antičkih nalazišta, ne treba začuditi njegov propust. Arheološka istraživanja i iskapanja Rimskog foruma, u potpunosti otkopanog tek u 20. stoljeću, zapravo ozbiljnije započinju tek u Piranesijevo vrijeme. Razvalina sjevernog broda s tri kasetirana bačvasta svoda bazilike Maksencija i Konstantina, pogrešno interpretiranih kao Neronove Domus Aurea, bila je u više navrata motivom njegovih veduta. U sklopu serije Vedute di Roma ovo je prvi od ukupno dva prikaza pogleda na i danas sačuvane ostatke broda (drugi list, F. 751; H.114). Dvije skice za tu vedutu nalazi se u drugom (str. 35 i 50) od dva rijetko integralno sačuvana crtaća bloka koja se čuvaju u Modeni u Biblioteca Estense Universitaria. Varijacijama različitih optika istog prostora u razdoblju od 1740-ih do 1774., otkada datira zadnji prikaz tog motiva, ocrtava Piranesijeve faze tehničkog napredovanja kao i nove mogućnosti izraza u oblikovanju kompozicije. Kako bi neposrednije dočarao veličanstvenu snagu i uzvišenu plemenitost antičke arhitekture te nevjerojatne tehničke vještine antičkih graditelja, umjetnik iskušava različita motrišta sve izrazitije usmjeravajući kadar na samu razvalinu. Ovaj primjer Maksencijeve i Konstantinove bazilike interludij je između šireg panoramskog pogleda koji se javlja u prvom svesku izdanja Antichità Romane 1756. godine, velikog kompendija od oko ukupno dvjesto dvadeset i tri matrice (v. Ficacci, 2000., str. 166 i 170) antičkih ruina Rima i okolice, tipološki razvrstanih i objavljenih u četiri sveska, i kasnijeg suženog sublimirajućega kadra iz serije Vedute di Roma (F. 751; H. 114). Naizgledno vremensko-redoslijedna kontradiktornost između ranijih otisaka objavljenih 1756. i kasnijeg otiska objavljenog 1750. (Bevilacqua, 2008., str. 35), kao i njihove značajne razlike u oblikovanju, tumače se činjenicom da Piranesi počinje gravirati prve matrice za seriju Antichità Romane već oko 1746./47. (Monferini, 1978., str. 33).
Prema detaljnom katalogu A. M. Hinda, zabilježeno je ukupno šest stanja ploče. Naš otisak, s adresom palače Tomati i numeracijom nakladničke kuće Firmín Didot 770. te suhim žigom rimske Regia Calcografia, kalkografski je otisak šestog stanja ploče izdanog između 1870. i 1925. godine (v. Robinson1970., str. 180), vjerojatno kao slobodni list.
Katalog raisonné: H. Focillon, kat. 813; A. M. Hind, kat. 45; J. Wilton – Ely, kat. 166; L. Ficacci, kat. 899.
Ana Petković Basletić