Anđeoski most bez novih restauracija

GIOVANNI BATTISTA PIRANESI

Kao i velika vinjeta Sarkofaga carice Marije Honorije i vedute Scenografije otoka Tibera, otisak matrice s vedutom Anđeoskog mosta bez novih restauracija objavljen je u dvojezičnom izdanju Campus Martius Antiquae Urbis Romae (Il Campo Marzio dell’ Antica Roma) 1762., koje Giovanni Battista Piranesi potpisuje s Ioannis Baptistae Piranesii Antiquariorum Regiae Societatis Londinensis Socii ističući nedavno stečeno članstvo u londonskom Društvu antikvara (1757.). Izvorno izdanje, s posvetom engleskom prijatelju arhitektu Robertu Adamu, nosi novu adresu Piranesijeve radionice u palači Tomati u Via Felice (danas Via Sistina). Od ukupno pedeset i šest matrica, četrdeset i osam ploča veduta i topografskih pogleda numerirano je rimskim rednim brojevima, među kojima je Anđeoski most bez novih restauracija četrdeset i četvrti list po redu. Uz oznaku rimskog broja XLIIII., otisak koji se nalazi u Kabinetu grafike još ima i numeraciju 452. b., koju je na matricu dodala francuska nakladnička kuća Firmín Didot, te suhi žig Regia Calcografia di Roma, pa možemo zaključiti da se radi o kalkografskom otisku tiskanom između 1870. i 1925. godine (Robinson, 1970., str. 180), vjerojatno kao slobodni list.

Piranesi je Anđeosku tvrđavu i most prvi put, u segmentu, uprizorio na maloj veduti Castel S. Angelo (F. 118) iz serije Varie vedute di Roma antica e moderna ili ´vedutice´, kako ih naziva Bettagno, objavljenih u vodiču nakladnika G. L. Barbiellinija iz 1741. (Bettagno, 1978., str. 12), a u cijelosti na Karti toka rijeke Tiber (1744.) (v. Zamboni, 1978.). Najveću pozornost posvećuje im u četvrtom svesku opsežne serije Antichità Romane (1756.), gdje se nalaze najbrojniji primjeri mostova Piranesijeva opusa. Unutar tog kompendija kompleksnih ostvarenja te znanja i djelovanja starih Rimljana, Piranesi kroz devet otisaka (F. 339 – 347) analitički prikazuje velebnost njihovih struktura i složenosti gradnje. U približnom razdoblju (oko 1754.) za seriju rimskih veduta izdaje i dva velika lista s pogledom na Anđeoski most i/ili tvrđavu. Dok je jedan pogled panoramska dorada kompozicije naznačene na Karti toka rijeke Tiber (F. 793; H. 29), drugi je fokusirani pogled na tvrđavu s kopnene strane nasuprot mosta (F. 743; H. 30).

Unatoč brojnim prikazima, ne iscrpljuje snagu motiva te ga još jednom donosi u novom svjetlu u svom najsloženijem i najznačajnijem djelu velike ikonografije Rima, Campo Marzio dell’ antica Roma (1762.), s kojim, u razdoblju žustrih rasprava o primatu umjetnosti, vizualnim argumentima urbane veličanstvenosti Rima, izniknule na obali Tibera na etruščanskim tekovinama, zagovara autonomiju rimske arhitekture u odnosu na grčku. Rad na seriji započinje 1757. godine (Zamboni, 1978., str. 44). Na primjeru Anđeoske tvrđave i mosta, zapravo Hadrijanova mauzoleja kolosalne monumentalnosti projektiranog po uzoru na etruščansku zagrobnu arhitekturu po modelu cilindra na pravokutnoj osnovi te njegovih različitih lica u vremenu, zorno se ogleda Piranesijev stalni diskurs između starina i novih zahvata. Djelo Anđeoski most bez novih restauracija oslanja se na kompozicijski model niskog horizonta te pogleda iskosa poput prikaza objavljenog u Antichità Romane (F. 339), međutim kompozicijski i idejno predstavlja još smjelije rješenje. Prikaz mosta i mauzoleja ´ogoljenih´ od suvremenih nadgradnji i ukrasa, odnosno bez kamene obloge te skulpturalnih dodataka, donosi Piranesijevu invenciju prikaza mogućeg izvornog izgleda strukture u još odvažnijoj dijagonalnoj kompoziciji dubinskog prodora potencirajući masivnost mosta i ruševno stanje mauzoleja sa zamišljenim oštećenjima. Vodeći se dostupnim arheološkim spoznajama i vizijama, projektira imperijalnu prošlost Rima tako iznoseći stav o prijekoj potrebi planske urbanizacije grada i izgradnje nužnih javnih sadržaja u sadašnjosti.

Katalog raisonné: H. Focillon, kat. 474; A. M. Hind, str. 85; J. Wilton – Ely, kat. 605; L. Ficacci, kat. 527.

Ana Petković Basletić