Amfiteatar u Puli, u blizini mora

GIOVANNI BATTISTA PIRANESI

Matrica pulskog amfiteatra nastala je u razdoblju između 1744. i 1748. (v. Rosenfeld, 2006., str. 77, bilj. 85 i Bettagno, 1978., str. 31), a otisak je objavljen 1748. godine pod rednim brojem dvadeset i tri u Antichità Romane de’ Tempi della Repubblica e de’ primi Imperatori, s kojim Giovanni Battista Piranesi nastupa prvi put kao izdavač vlastitih djela s adresom – Via del Corso, nasuprot Francuske akademije u Rimu. Izdanje posvećuje dobročinitelju monsinjoru Giovanniju Gaetanu Bottariju, članu rimske Akademije Arkadije (Accademia degli Arcadi) (v. Dixon, 2016.) i pripadniku užeg kruga pape Benedikta XIV., zaduženom za Vatikansku biblioteku i zbirku (Al illmo et revvio Sig. Monsig. Giovanni Botlai’i, Capellano segreto di JS.S, Benedetto XIV, unode’ custodi délia Biblioteca Vaticana, canonico di Santa Maria in Trastevere).

To je prva serija u kojoj Piranesi donosi isključivo prikaze antičkih spomenika i kojom trasira početak rada na projektu predočavanja antičkog svijeta. Izdanje vodoravno položenih malih veduta na temu rimskih starina – amfiteatri, slavoluci, hramovi, grobnice, mostovi i forumi, iz razdoblja rimske republike u Rimu i na drugim lokalitetima – Veroni, Aosti, Albanu, Apoletu, Anconi, Riminiju i Puli, tiskano je u dva sveska s ukupno trideset otisaka, uključujući i dvije naslovnice (H. str. 76). Osim Amfiteatra u Puli, Piranesi je prikazao još tri vedute pulskih spomenika – Tempio di Pola (Hram u Puli), Rovescio del Tempio di Pola (Drugi pogled na hram u Puli), Arco di Pola (Slavoluk u Puli). Vrijeme nastanka matrica poklapa se s Piranesijevim prvim (1744.) i drugim boravkom u Veneciji (1745. – 1747.), što se potvrđuje u stilskim promjenama naglašenih venecijanskih utjecaja. Po neposrednom susretu s venecijanskom kulturom i njezinim grafičarima Piranesi napušta raniji kruti grafijski sustav idealnih veduta Prima Parte di Architetture e prospettive (1743.) i prepušta se slobodnijem duktusu, a opterećenu matricu pročišćuje od suvišnog oblikujući prikaze maksimalne izražajnosti. Odmjerene pitoreskne kompozicije blistave svjetline i atmosferske prozračnosti strukturirane su na praznini lista, koja pojačava svjetlosni učinak, te na oslobođenoj bakropisnoj liniji vibrantnog traga. U toj novoj stilskoj preobrazbi tek se naslućuje buduća Piranesijeva sublimirajuća monumentalnost arhitekture.

Serija doživljava reizdanje objavljeno pod nazivom Alcune vedute di Archi Trionfali ed altri monumenti inalzati da Romani parte de quali si veggono in Roma e parte per l’ Italia disegnati e incisi dal cavalier Gio. Battista Piranesi sredinom 1760-ih (Betagno, 1978., str. 11, Ficacci, 2000., str. 102). Piranesi mijenja ime serije kako ne bi došlo do miješanja s novoobjavljenim izdanjem Antichità Romane (1756.). Pod drugim naslovom reizdana je i posthumno, prvi put oko 1778. U posthumnom izdanju promijenjen je redoslijed, ali vedute pulskih spomenika ostaju pod istim rednim brojevima, te je izdanje dopunjeno s još dva lista – Slavoluk u Aosti G. B. Piranesija prema crtežu R. Newdigate te Hram Minerve Medike F. Piranesija.

Otisak u Kabinetu grafike najranija je majstorova grafika u našem fundusu i pripada prvom izdanju serije, čemu u prilog ide vodeni znak papira koji odgovara onima zabilježenima na Piranesijevim ranim listovima (v. Hind, str. 34). Predstavlja djelo mladog umjetnika koji tek treba prionuti arheološkim istraživanjima antičkih spomenika i lokaliteta te razviti punoću svog metjerstva. Na tom putu ova je serija prva važna razvojna etapa.

Katalog raisonné: H. Focillon, kat. 65; A. M. Hind, kat. 23; J. Wilton – Ely, kat. 126; L. Ficacci, kat. 97.

(neobjavljeno)

Ana Petković Basletić