GIOVANNI BATTISTA PIRANESI
Scenografija otoka Tiber, [1762.], između 1870. – 1925.
Scenographia Insulae Tiberinae
iz serije Campius Martius Antiquae Urbis Romae, 1762.
bakropis, kalkografski otisak
212 x 446 / 425 x 632 mm
industrijski proizvedeni papir
signatura dolje u desnom kutu svitka u donjem lijevom kutu prikaza: Piranesi F
natpis na svitku u donjem lijevom kutu prikaza (legenda): 1. Scenographia Insulae Tiberinae. 2. Reliquiae veterum substructionum. 3. Reliquiae ve= / teris navis Lapidae. 4. Templum Divi Bartholomaei. 5. Pons Fabricius. 6. Pons Gra= / tianus. 7. Roma citra Tiberim. 8. Roma trans Tiberim. 9. Reliquiae Pontis Senatorij. / Vide indicem ruinam. Num. 66
natpis gore desno na prikazu: Tab. XI. / 431.a.
dolje u desnom kutu otiska dva okrugla pečata: tintom otisnuti stari pečat GK i suhi pečat Regia Calcografia di Roma
podrijetlo: KOMZA
inv. br. KG HAZU 331
Kao i velika vinjeta Sarkofaga carice Marije Honorije, otisak matrice s vedutom Scenografije otoka Tiber objavljen je u dvojezičnom izdanju Campus Martius Antiquae Urbis Romae (Il Campo Marzio dell’ Antica Roma) 1762., koje Giovanni Battista Piranesi potpisuje s Ioannis Baptistae Piranesii Antiquariorum Regiae Societatis Londinensis Socii ističući nedavno stečeno članstvo u londonskom Društvu antikvara (1757.). Rad na seriji započinje 1757. godine (Zamboni, 1978., str. 44). Stručnjaci se slažu kako je ova serija najsloženije i najvažnije Piranesijevo izdanje (Wilton-Ely, 2006., str. 222) s kojim, u razdoblju žustrih rasprava o primatu umjetnosti, argumentira urbanu veličanstvenost Rima na obali Tibera potencirajući autonomiju rimske arhitekture u odnosu na grčku. Vodeći se dostupnim arheološkim spoznajama i vizijama, projektira imperijalnu prošlost Rima tako iznoseći stav o prijekoj potrebi planske urbanizacije grada i izgradnje nužnih javnih sadržaja u sadašnjosti.
Izvorno izdanje, s posvetom engleskom prijatelju arhitektu Robertu Adamu, nosi novu adresu Piranesijeve radionice u palači Tomati u Via Felice (danas Via Sistina). Od ukupno pedeset i šest matrica, četrdeset i osam ploča veduta i topografskih pogleda numerirano je rimskim rednim brojevima, među kojima je Scenografija otoka Tiber jedanaesti list po redu. Uz oznaku rimskog broja XI., otisak koji se nalazi u Kabinetu grafike još ima i numeraciju 431. a, koju je na matricu dodala francuska nakladnička kuća Firmín Didot, te suhi žig Regia Calcografia di Roma, pa možemo zaključiti da je otisnut između 1870. i 1925. godine (v. Robinson, 1970., str. 180), vjerojatno kao slobodni list.
Osim kao vizualni argument na strani rimske umjetničke autonomije, Piranesijevu vedutu Scenografije otoka Tibera možemo sagledati i u kontekstu poznatog trajnog rivalstva između G. B. Piranesija i Sicilijanca Guseppea Vasija (1710. – 1782.) za vodeću poziciju grafičara Rima. Usporedbom ove vedute s Vasijevom manjom vedutom Ponte Quattro Capi (pl. 93), objavljenom u petoj knjizi Delle magnificenze di Roma antica e moderna 1754., da se zaključiti kako Piranesi i nakon slave i uspjeha, stečenih opsežnim izdanjem Antichità Romane (1756.), i dalje naglašava umjetničku nadmoć naspram nekadašnjeg suradnika (v. Rosenfeld, 2006.), koji je slovio za najboljeg grafičara u Rimu i koji je dugo smatran Piranesijevim prvim učiteljem grafike.
Motivu otoka Tibera Piranesi se opet vraća oko 1775. u Veduta dell’ Isola Tiberina (H. 121.), listu unutar sad već kultne serije Vedute di Roma. Sužavanjem kadra, fokusiranjem na motiv te pogledom iskosa (scena per angolo) Piranesi donosi drugačiju optičku shemu sublimno-evokativne poetike materijalizirajuće plastičnosti kojom se uprizoruje velebnost arhitekture.
Katalog raisonné: H. Focillon, kat. 441; A. M. Hind, str. 85; J. Wilton – Ely, kat. 572; L. Ficacci, kat. 494.
Ana Petković Basletić