Giovanni Battista Piranesi / Francesco Piranesi

Ruševine antičkog hrama / Basilika: drugi pogled na ruševine interijera antičkog hrama, [1778.], oko drugog des. 19. st.

Autre Vue interieure des restes du Collége suppos des Anfictions

iz serije Différentes vues de quelques Restes de trois grands Edifices qui subsistent encore dans le milieu de l’ ancienne Ville de Pesto autrement Posidonia qui est située dans la Lucania, 1778.

bakropis, kalkografski otisak

475 x 675 / 640 x 912 mm

ručno rađeni papir 19. stoljeća

signatura na svitku dolje desno u prikazu, ispod legende dolje desno: Cav. Piranesi F.

natpis na svitku dolje lijevo u prikazu (legenda): Autre Vue interieure des restes du Collége suppos des Anfictions. A Façade interieure du Collége. B Façade interieure du Pronaos. Trois Colonnes C / qui sont les restes de celles qui formoient le rang qui partageoient l’ édifice en deux parties. D Assises de Travertins qui soutenoient le Mur / actuellement ruiné, et qui anciennement se réunissoit avec ceux des lettres E Chapiteau F qui se trouve ici par accident, et qui / éitoit un de ceux du rang qui manque, et qui continuoit jusqu ‘aux Colonnes C

natpis u gornjem lijevom kutu prikaza: Planche IX. (teško čitljivo)

vodeni znak

podrijetlo: Strossmayerova galerija starih majstora HAZU

inv. br. KG HAZU 4335

Giovanni Battista Piranesi, zajedno sa sinom Francescom i dvojicom suradnika iz radionice, arhitektom Benedettom Morijem i kiparom Augustom Rosom (v. Salomon, 2013., str. 341, Bevilacqua, 2014., str. 792), posjetio je Paestum kako bi iz prve ruke pogledao arheološko nalazište grčke kolonije u nekadašnjoj Magna Greciji, vjerojatno oko 1777. godine (v. Focillon, 1918., str. 129; Pane, 1978., str. 69; Salomon, ibid.; Bevilacqua, ibid., bilj. 3). Lokalitet južno od Napulja, izgrađen u 6. i 5. st. pr. Kr., a otkriven 1746. godine, ubrzo postaje ključnim primjerom u raspravi o primatu grčke civilizacije. Tri ruinirana dorska hrama sve su što je ostalo od antičkoga grada. Hramovi grčkih božanstava Here, Atene i Apolona u Piranesijevo doba pionirske arheologije smatrani su bazilikom te Junoninim i Neptunovim hramom.

Bakropis Basilika: drugi pogled na ruševine interijera antičkog hrama (tri stupa, ostaci celle, i ostaci pronaosa u daljini) deveti je list serije Različitih pogleda ruševina triju velikih hramova koji i danas postoje u Paestumu, nekadašnjoj Posejdoniji u blizini današnje Lukanije, objavljene 1778. godine, neposredno poslije Giambattistine smrti. Od dvadeset tabli velikih veduta s naslovnicom, Francesco potpisuje naslovnicu i dvije table (XIX i XX), dok je ostalih osamnaest tabli serije potpisano je s Cav. Piranesi F. i smatra se posljednjim Giambattistinim ostvarenjem. Na istoimenom listu u Kabinetu grafike prepoznajemo navedene podatke – odgovarajući broj ploče, naslov i potpis (planche IX, Cav. Piranesi F.). Ipak, vodeni znak proizvođača papira van Gelder Zone ukazuje da se ne radi o originalnom otisku iz 1778. već o kalkografskom. S obzirom na nedostatak broja 670 u gornjem desnom kutu, oznake izdanja table IX nakladničke kuće Firmín Didot, vjerojatno je tiskan u razdoblju koje prethodi prijelazu matrica u vlasništvo francuske nakladničke kuće (1829. – 1839.). Prema dokumentaciji, otiskivanje i prodaja Piranesijevih kalkografskih otisaka obustavljeni su nešto prije Francescove smrti (23. 01. 1810.) te se s time ponovno započinje 1819. godine na inicijativu knjižara M. Lamyja i tiskara V. Cussaca (v. Castelli Isola, 1978., str. 71, 74). Prema dostupnim saznanjima, možemo stoga pretpostaviti da naš list pripada tom desetogodišnjem vremenskom intervalu (1819. – 1829.).

Ovim listom, makar bio kalkografski otisak istrošene ploče, dotičemo se aporije autorstva između oca i sina, dvojbe svojstvene ovoj seriji. Već prvi istraživači Piranesijeva djela ističu određene inkongruentnosti u radovima. Zbog nedosljednosti ruke i tehnike, posebice zamjetne kod grublje i kruće artikulacije figura, ova serija veduta uzvišenih ostataka grčkih hramova izazvala je mnogo prijepora i polemika. Unatoč Francescovu navodu oca te datumu papina imprimatura dodijeljenog 15. rujna 1778., dva mjeseca prije Giovannijeve smrti (Hind, 1922., str. 19; Pane, 1978., str. 69), zbog čega bi se moglo zaključiti kako su matrice većim dijelom mogle biti gotove, svi se slažu da one nisu isključivo Giovannijev rad. Većina znanstvenika serije prepoznaje blisku suradnju oca i sina, pa čak i radionice (v. Focillon, 1918., str. 120; Hind, 1922., str. 19, 20; Pane, 1978., str. 69; Salomon; 2013., str. 341), dok drugi, poput Maurizija Calvesija, odbacuju suradničku tezu dvojnog autorstva smatrajući da je Francesco, oblikovanjem svih likova i mnogih detalja te pojačavanjem sjena intervenirao i doradio ploče do te mjere da zapravo razrađuje u cijelosti završni izgled prikaza, zbog čega bi ga se trebalo navoditi kao grafičara, a Giovannija Battistu primarno kao autora inventora (v. Calvesi, 1967./68., str. 45).

Nakon komparacije našeg otiska s otiskom istog prikaza iz Royal Academy of Arts u Londonu (inv. br. 15/3814), gdje se čuva cjelovita originalna serija Paestum, te s velikim laviranim crtežom iz londonskog muzeja Sir John Soane’s Museum (inv. br. P125), koji se po stupnju dovršenosti uzima kao najbliži primjer pripremnom crtežu, unatoč dojmljivoj ljepoti ruševne arhitekture u dostojanstvenoj i kontemplativnoj longitudinalnoj kompoziciji strukturiranoj na adiciji velikih nizova stupova naglašene monumentalnosti i teatralnosti pogleda iskosa, zaključujemo kako u konačnici grafike u cjelini kvalitetom odskaču od čudesnih svjetlosnih senzacija upečatljive kompozicije, mirnog i uzvišenog ozračja te kontemplativnog temperamenta crteža. U grafičkom listu promijenjeni su omjer između arhitekture i ljudskog lika, odnosno povećano je mjerilo figura čime je umanjena monumentalnost same arhitekture, izostaje tromp’loil svitka i detalji koji prelaze rub margine. Ujednačenim jetkanje gubi se metjerska finoća, gradacija linijski nijansiranja pri modelaciji neba i sjena te istaknutost prednjeg plana prikaza. Ovim nedosljednostima i otklonima od izvornog crteža oslabljena je voluminoznost prikaza i prodor u dubinu, što je uzrokovalo plošniji dojam otiska.

Iako se priklanjamo (v. Svaštarov Šimat, 2005., str. 23) Calvesijevoj struji, ipak ovaj list uključujemo unutar kataloga radova Giovannija Battiste Piranesija zbog vjerojatnog udjela u izradi matrica te neosporne invencije serije koja zaključuje koherentni vizualni narativ o veličanstvenosti arhitekture na talijanskom tlu (v. Lui, 2006., st. 88), kao i kronološki niz stvaralačkog opusa najvećega talijanskog grafičara 18. stoljeća.

Katalog raisonné: H. Focillon, kat. 591; A. M. Hind, str. 87; J. Wilton – Ely, kat. 726; L. Ficacci, kat. 860. 

Ana Petković Basletić