Ruševine antičkog hrama / Basilika: drugi pogled na ruševine interijera antičkog hrama

GIOVANNI BATTISTA PIRANESI

Giovanni Battista Piranesi, zajedno sa sinom Francescom i dvojicom suradnika iz radionice, arhitektom Benedettom Morijem i kiparom Augustom Rosom (v. Salomon, 2013., str. 341, Bevilacqua, 2014., str. 792), posjetio je Paestum kako bi iz prve ruke pogledao arheološko nalazište grčke kolonije u nekadašnjoj Magna Greciji, vjerojatno oko 1777. godine (v. Focillon, 1918., str. 129; Pane, 1978., str. 69; Salomon, ibid.; Bevilacqua, ibid., bilj. 3). Lokalitet južno od Napulja, izgrađen u 6. i 5. st. pr. Kr., a otkriven 1746. godine, ubrzo postaje ključnim primjerom u raspravi o primatu grčke civilizacije. Tri ruinirana dorska hrama sve su što je ostalo od antičkoga grada. Hramovi grčkih božanstava Here, Atene i Apolona u Piranesijevo doba pionirske arheologije smatrani su bazilikom te Junoninim i Neptunovim hramom.

Bakropis Basilika: drugi pogled na ruševine interijera antičkog hrama (tri stupa, ostaci celle, i ostaci pronaosa u daljini) deveti je list serije Različitih pogleda ruševina triju velikih hramova koji i danas postoje u Paestumu, nekadašnjoj Posejdoniji u blizini današnje Lukanije, objavljene 1778. godine, neposredno poslije Giambattistine smrti. Od dvadeset tabli velikih veduta s naslovnicom, Francesco potpisuje naslovnicu i dvije table (XIX i XX), dok je ostalih osamnaest tabli serije potpisano je s Cav. Piranesi F. i smatra se posljednjim Giambattistinim ostvarenjem. Na istoimenom listu u Kabinetu grafike prepoznajemo navedene podatke – odgovarajući broj ploče, naslov i potpis (planche IX, Cav. Piranesi F.). Ipak, vodeni znak proizvođača papira van Gelder Zone ukazuje da se ne radi o originalnom otisku iz 1778. već o kalkografskom. S obzirom na nedostatak broja 670 u gornjem desnom kutu, oznake izdanja table IX nakladničke kuće Firmín Didot, vjerojatno je tiskan u razdoblju koje prethodi prijelazu matrica u vlasništvo francuske nakladničke kuće (1829. – 1839.). Prema dokumentaciji, otiskivanje i prodaja Piranesijevih kalkografskih otisaka obustavljeni su nešto prije Francescove smrti (23. 01. 1810.) te se s time ponovno započinje 1819. godine na inicijativu knjižara M. Lamyja i tiskara V. Cussaca (v. Castelli Isola, 1978., str. 71, 74). Prema dostupnim saznanjima, možemo stoga pretpostaviti da naš list pripada tom desetogodišnjem vremenskom intervalu (1819. – 1829.).

Ovim listom, makar bio kalkografski otisak istrošene ploče, dotičemo se aporije autorstva između oca i sina, dvojbe svojstvene ovoj seriji. Već prvi istraživači Piranesijeva djela ističu određene inkongruentnosti u radovima. Zbog nedosljednosti ruke i tehnike, posebice zamjetne kod grublje i kruće artikulacije figura, ova serija veduta uzvišenih ostataka grčkih hramova izazvala je mnogo prijepora i polemika. Unatoč Francescovu navodu oca te datumu papina imprimatura dodijeljenog 15. rujna 1778., dva mjeseca prije Giovannijeve smrti (Hind, 1922., str. 19; Pane, 1978., str. 69), zbog čega bi se moglo zaključiti kako su matrice većim dijelom mogle biti gotove, svi se slažu da one nisu isključivo Giovannijev rad. Većina znanstvenika serije prepoznaje blisku suradnju oca i sina, pa čak i radionice (v. Focillon, 1918., str. 120; Hind, 1922., str. 19, 20; Pane, 1978., str. 69; Salomon; 2013., str. 341), dok drugi, poput Maurizija Calvesija, odbacuju suradničku tezu dvojnog autorstva smatrajući da je Francesco, oblikovanjem svih likova i mnogih detalja te pojačavanjem sjena intervenirao i doradio ploče do te mjere da zapravo razrađuje u cijelosti završni izgled prikaza, zbog čega bi ga se trebalo navoditi kao grafičara, a Giovannija Battistu primarno kao autora inventora (v. Calvesi, 1967./68., str. 45).

Nakon komparacije našeg otiska s otiskom istog prikaza iz Royal Academy of Arts u Londonu (inv. br. 15/3814), gdje se čuva cjelovita originalna serija Paestum, te s velikim laviranim crtežom iz londonskog muzeja Sir John Soane’s Museum (inv. br. P125), koji se po stupnju dovršenosti uzima kao najbliži primjer pripremnom crtežu, unatoč dojmljivoj ljepoti ruševne arhitekture u dostojanstvenoj i kontemplativnoj longitudinalnoj kompoziciji strukturiranoj na adiciji velikih nizova stupova naglašene monumentalnosti i teatralnosti pogleda iskosa, zaključujemo kako u konačnici grafike u cjelini kvalitetom odskaču od čudesnih svjetlosnih senzacija upečatljive kompozicije, mirnog i uzvišenog ozračja te kontemplativnog temperamenta crteža. U grafičkom listu promijenjeni su omjer između arhitekture i ljudskog lika, odnosno povećano je mjerilo figura čime je umanjena monumentalnost same arhitekture, izostaje tromp’loil svitka i detalji koji prelaze rub margine. Ujednačenim jetkanje gubi se metjerska finoća, gradacija linijski nijansiranja pri modelaciji neba i sjena te istaknutost prednjeg plana prikaza. Ovim nedosljednostima i otklonima od izvornog crteža oslabljena je voluminoznost prikaza i prodor u dubinu, što je uzrokovalo plošniji dojam otiska.

Iako se priklanjamo (v. Svaštarov Šimat, 2005., str. 23) Calvesijevoj struji, ipak ovaj list uključujemo unutar kataloga radova Giovannija Battiste Piranesija zbog vjerojatnog udjela u izradi matrica te neosporne invencije serije koja zaključuje koherentni vizualni narativ o veličanstvenosti arhitekture na talijanskom tlu (v. Lui, 2006., st. 88), kao i kronološki niz stvaralačkog opusa najvećega talijanskog grafičara 18. stoljeća.

Katalog raisonné: H. Focillon, kat. 591; A. M. Hind, str. 87; J. Wilton – Ely, kat. 726; L. Ficacci, kat. 860. 

Ana Petković Basletić